22
nedjelja
siječanj
2012
Eu (ni)je pitanje izbora
Već mjesecima ulazak Hrvatske u EU je tema o kojoj pričaju svi,a sutra,kada će se održati referendum ulazak u EU će biti sigurna stvar.
Ljudi prosvjeduju,javljaju se mnogobrojni euroskeptici,naivno misleći da će uspjeti spriječiti ulazak naše drage zemlje u EU.
No istina je da je Hrvatska tek pijun na toj plavoj šahovskoj ploči.
Mi zapravo ni ne možemo birati hoćemo li ući ili ne,to zapravo i ne ovisi o referundumu.Naš ulazak u EU se stalno odgađao,a sada kada su čelnici te organizacije odlučili da nas iz,pitaj Boga kojih,razloga trebaju u Uniji mi ćemo ući,nebitno što mi i ostatak svijeta misle.
Naša zemlja je premala da bi sama mogla odlučiti o tako velikom pitanju,za nas je već odlučeno.
Ali čak i da mi zapravo možemo birati,pa što zapravo i možemo izgubiti ulaskom?
Novac sigurno ne,Hrvatska se trenutno bori s time da ne postane zemlja trećeg svijeta.
Ne možemo izgubiti ni nepostojeći ugled,nepostojeći moral.
Svi kažu da će se ponoviti Jugoslavija.Ali što mi imamo od ove tzv. ˝samostalnosti˝.Naše velike Hrvatine nas pljačkaju,ljudi jedva sklapaju kraj s krajem,ne zna se tko pije,a tko plaća,a ako nisi lopov,ratni profiter i vucibatina ne možeš biti dio višeg hrvatskog sloja.
Ljude koji su se borili za tu samostalnost se omalovažava,a Srbe praktički diže na pijedestel i nitko ne smije protiv njih ništa reći,dok oni polako gmižu prema najvišim mjestima u hrvatskoj vladi.
A može li EU to promjeniti?Pa,najveći protivnici EU su zapravo lopovi i ljenčine,koji nakon ulaska neće moći samo ležati kod kuće i primati razne povlaštene mirovine i socijalne povlastice,dok radišni ljudi ne dobivaju ni one crkavice od plaće.Protive se neobrazovani ljudi koji zapravo ni ne znaju puno o EU i koji su uvjereni da komunisti još uvijek postoje???? godinama svojim glasovima na izborima govorili "Da,želimo da nas pljačkate,držite se prema nama kao prema govnima i pravite nas budalama,umatajući sva sranja u fini celofan".
Da,EU će donositi odluke za nas,ali većina će biti pozitivna.
A i ako se ne slažete s time,mi jednostavno moramo ući,jer kako je Rade Šerbedžija rekao-ako ne uđemo,ostat ćemo potpuno sami i izolirani.
komentiraj (0) * ispiši * #
15
nedjelja
siječanj
2012
O svečenstvu ovih dana
Iako sam velika katolkinja i vjerujem i u Boga,Isusa i sve ne mogu reći da me ne ljuti ponašanje Crkve.Iako bi Crkva trebala prenositi Božju poruku na zemlji,svečenici na misi čitaju psalme kao roboti,a čim izađu iz crkve krše to.Svečenici si umišljaju da su oni božanstva i nešto veličanstveno.A kada netko ipak odluči reći nešto protiv,kažu,ako je lako biti svečenik zašto to nisu svi-pa vjerojatno zato što ne žele svi biti licemjeri i glumiti da su veličanstvo.A crkveni vrh ih podupire.
Kao prvo-zataškavanje svećenika pedofila i napadanje žrtava,iako i sam vrh zna što je istina.
U nekim zemljama se iz crkve izopćuju žrtve silovanja i nasilja,što je sramotno.
Nisu svi takvi.Naravno da ima i sestara i svečenika koji žive u samostanu i zaista posvećuju svoj život Bogu,i njih ću uvijek rado slušati.
Ima nešto što me jako ljuti,a to je jako istaknuto u crkvi u kojoj ja pripadam.Naime,iako oko crkve i u gradu žive brojni siromasi,svečenici voze Mercedese,BMW-jce,a časne žive u vili od 1000 kvadrata-DA,dobro ste čuli,popločenoj mramorom,svaka sa svojom spremačicom i kuharicom dok se 10 metara oko njihove vile nalazi stari,derutni dječji dom,jedini u našem gradu,u kojem djeca nemaju ni ljeti za sandale ili japanke.
I onda mi taj svečenik na nedjeljnoj misi govori da trebam biti skromna i pomagati drugima.Istina,govori da je najbolje da naš novac doniramo našoj crkvi.I tko je tu onda lud?
Nedavno su svi govorili o nekom svečeniku kojem je lopov ukrao Mercedes,i svi su govorili kako je taj lopov džubre i griješnik.A nitko se nije zapitao kako to da svečenik vozi Mendžu,kojeg si i direktori uspješnih firmi jedva mogu priuštiti.I nitko se nije pitao zašto je taj čovjek ukrao auto.Možda je taj čovjek ostao bez posla i ima djecu za uzdržavati,pa jednostavno nije imao izbora?
Ne govorim ja da je krađa u redu,ali to je zaista tako moglo i biti.
Sjećam se kad su tog istog svečenika,kojeg svi hvale jer se boje nešto reći protiv jer misle da je to veliki grijeh,neki siromašni ljudi sa desetero djece pitali da im posudi kombi da mogu za Božić prevesti slatkiše i poklone za djecu,jer su živjeli u nekom selu.Taj svečenik ih je odmah glatko odbio.To me razbjesnilo.
Iako bi još od 11.stoljeća svečenici trebali biti u celibatu i posvetiti svoj život samo Bogu(nitko svečenike na to ne tjera,ako su odabrali taj put neka žive tako ili odu),svečenici redovito imaju djevojke,idu u noćne klubove i na koncerte.Kada je prije par godina ubijen svečenik u Kamenom Stolu jer je oteo curu mladom dečku,svima je bilo u redu da to svečenik radi.Ja nisam konzervativna,ni malo,ali ako su se zaista odlučili na taj poziv,ne bi li zaista trebali živjeti tako i širiti Božju riječ,jer njih nitko ne tjera na to.
Danas se sve više mladih dečkiju odlučuje postati svečenikom samo zato što nemaju ideje što bi drugo mogli raditi.Ne pričam gluposti,znam jednog takvog.Njemu se nije dalo učiti,a ne voli ni raditi jer dolazi iz ugledne obitelji gdje mu je sve servirano na pladnju,i iako psuje,i griješi,i nije ga previše briga za crkvu,on je odlučio otići za svečenika iz čiste dosade.
Zar danas zaista svatko to može biti?Zar je postati svečenik danas isto kao i završiti za neki zanat?
Pa biti svečenik je životni poziv,na to uistinu moraš biti spreman.Ovako se danas samo uništava već poljujani ugled Crkve,kao što je to bilo i u 11.stoljeću.
I kako da onda netko slijedi Boga,kada njegovi najbliži poslanici to ne rade?
komentiraj (0) * ispiši * #
08
nedjelja
siječanj
2012
J*** mi se-najuzvišeniji duhovni put-moje iskustvo
Nedavno sam,čekajući u bolnici,vidjela jednu ženu kako čita knjigu interesantnog naziva Jebe mi se.Sjetila sam se da su prošle godine reklamirali tu knjigu pa sam odlučila i sama nabaviti jednu.No knjiga je još uvijek nevjerojatno popularna pa sam ju uspjela pronaći tek nakon obilaska desetak trgovina.Nećete se čitajući ovu knjigu zabaviti,jer je napisana dosta nespretno.Neka vas naslov ne prestraši-bitna je poruka o kojoj ću danas govoriti.
Knjigu autor John C. Parkin započinje upečatljivim rečenicama-Jebe mi se.Napisat ću štogod mi padne na pamet.
Parkin je dvadeset godina proučavao razne istočnjačke filozofije kojima je cilj naučiti čovjeka kako da se opusti i oslobodi.
No na kraju je došao do Jebe mi se filozofije.Izgovoriti te riječi je oslobađajuće.Zaista je,ja se osobno,kao i vi sigurno,osjetim nevjerojatno dobro kada nakon sekiranja,nepravdi i svega kažem jebe mi se,odjebi.
U knjizi uči kako reći jebe mi se hrani,novcu,tome što ljudi misle o nama.
Zapravo je bit svega da svemu oko sebe kažete jebe mi se,opustite se te prigrlite sudbinu koja vam je namijenjena i tek tada ćete biti istinski sretni.
Zagovara jednostavan pristup životu te nam govori da se jednostavno prepustimo i slijedimo put koji nam je namijenjen.Trebamo prestati slušati druge,truditi se vječno biti disciplinirani,ispunjavati tuđe želje i ciljeve te početi raditi ono što zaista želimo,jer život je prekratak za trošenje našeg vremena na ispunjavanje tuđih želja.
Mogu vam reći da to zaista nisu gluposti.Sama sam počela živjeti prema ovoj filozofiji prije nego što sam uopće i čula za ovu knjigu.
Ja sam se,naime,nakon godina istinskog nezadovoljstva svojim životom te pokušaja mijenjanja istoga jednostavno prestala brinuti za sve i pustiti stvari da idu svojim tokom,shvaćajući da ih ionako ne mogu previše promjeniti.Govorim o onim glavnim stvarima,ne o sitnicama.Nakon godina živjenja pod stresom,u strahu od života i histeriziranja te grčevitog hvatanja za stvari koje me čine nesretnom i pokušaja ostvarivanja zacrtanog cilja,pri čemu bi me svako skretanje te trenutci nediscipline doveli do govorenja sebi kako sam nesposobna i ništa ne vrijedim nekako sam se natjerala da pustim sve.I od tada se osjećam nevjerojatno opušteno i zadovoljno.
Shvatila sam da me sreća cijelo vrijeme čekala,da se moja sudbina svakodnevno pokušala ostvariti i koliko sam divnih stvari pustila težeći nečemu višem,dok je sreća cijelo vrijeme bila pored mene,čekajući da ju vidim.Po vjeri sam katolkinja.Ukoliko vi i niste,vjerujem da vam neće biti žao ako pročitate ovih par rečenica,jer riječ je o filozofiji življenja.Isus govori da kažemo-Isuse,misli ti za mene.Govori nam da mu se prepustimo,da na većinu stvari ne možemo utjecati i da ne postavljamo pitanja.Bog nam je odredio životni put,naše mjesto na ovome svijetu,a mi samo trebamo živjeti po pravilima.
Zapravo,većina vjera zagovara ovakvu filozofiju živjenja.No bio je to dio Biblije koji mi je nevjerojatno išao na živce.Nisam bila osoba koja će svoju sudbinu prepustiti višoj sili,htjela sam sama utjecati na svoj život i sama odrediti svoj životni put.Godinama sam živjela po filozofiji knjige Secret,iliti Tajna,koja govori da ništa ne trebamo prepustiti slučaju te da trebamo uzeti svoj život u svoje ruke.No s takvim principom živjenja samo sam si nabijala stres te se uzalud nadala.Mnogi se vjerojatno neće slagati sa mnom,no ja sam živjela prema objema filozofijama.No poricanjem istine se ništa neće promjeniti-naš život je zacrtan,na nama je samo da uživamo u njemu što više možemo i prepustimo se,jer tek tada ćete uspjeti shvatiti što život zapravo znači te naći svoj smisao.Možemo mi sami stvoriti svoju sudbinu te ostvariti ono što želimo i ne slijediti sudbinu koja nam je zacrtana.Vjerojatno ste sada zbunjeni,jer sam cijelo vrijeme govorila da mi ne možemo sami stvoriti svoju sudbinu.
Ali razmislite-ako na kraju vaš život ispadno onako kako ste vi zamislili sigurno nećete biti sretni,to će sigurno biti tako,najveći razlog tomu je da mi ne možemo vidjeti budućnost.Neki će shvatiti što sam ovime htjela reći,neki ne.Želim reći da nikad ne znate koji će vaši prioriteti biti u budućnosti i kakve će stvari tada biti.Naprimjer,vaš životni cilj je da budete direktor velike tvrtke i imate puno novaca.No kada to i ostvarite,to vas sigurno neće zadovoljiti i shvatiti ćete da ste opsjednuti karijerom zanemarili ljubav te ćete pokušati naći ljubav,ali će biti prekasno.A i možda u budućnosti direktori budu zarađivali jako malo,nikad ne znate što budućnost nosi,jer život je kao bombonjera,i biti ćete nesretni.A ako niste sretni,onda zapravo i niste stvorili svoju sudbinu i život onako kako ste ga zamišljali.Zar nije tako?Jer svi zapravo želimo usmjeriti život prema stvarima koje će nas učinit sretnim.
Ima jedna priča,opet iz Biblije,ali zanimljiva je.Išao je jedan čovjek i nosio teški križ,a pored njega dvojica prijatelja.On je stalno tražio Boga da mu skrati taj križ,jer mu je težak,a Bog ga je svaki put poslušao,a ona dvojica ništa.I dođu oni do provalije,a ova dvojica stave svoje križeve na tu provaliju i s lakoćom ju pređu.No križ tog trećeg je bio prekratak te on ne uspije preći na onu stranu provalije,koja simbolizira sretan život,i ostane u dijelu svijeta gdje je bio nesretan.Vjerujem da svi možete shvatiti metaforičko značenje ove priče,a o tome se i radi u ovome tekstu
.Upravo je zato bitno prepustiti se životu.Toga se ne treba bojati.U svakom trenutku trebamo raditi ono što nam se tada radi.
Istina,neke stvari možemo promjeniti,nije nam život baš zacrtan do svakoga detalja.Najjednostavniji način za male promjene na koje možemo utjecati i ostati sretni je da promjenimo svoju svakodnevnu rutinu te iskušamo nešto novo,da naprimjer sjednemo u autobus te jedan dan provedemo u nekom gradiću kojeg nikada prije nismo posjetili.Promjenom rutine promjeniti ćete i te neke male dijelove svoga života.
Postoji i jedna velika mudrost s kojom se slažu sve vjere i filozofije-kada nešto prestanemo snažno priželjkivati i prestanemo misliti na to,to će nam doći.Svoju sudbinu često i guramo od sebe svojim pokušajima mijenjanja iste.No sudbina koja nam je namijenjena uvijek je puno bolja od one koju sami priželjkujemo,jer zaista život piše najljepše priče.
No da se vratim na samu temu ovoga posta,riječi jebe mi se nam pomažu da se oslobodimo i prepustimo svemu oko sebe.I ako su vam te riječi nevjerojatno vulgarne,probajte ih samo jednom reći i to upravo sada,naprimjer novcu,kojim su svi nevjerojatno opsjednuti,ne shvaćajući da on ne donosi sreću,da ćemo uvijek imati dovoljno novca za ono najosnovnije,a za sreću nam više ni ne treba.
Prepustite se životu i živite ga punim plućima,neopterećeni,tako da vam vaša sudbina može lakše pokucati na vrata.
komentiraj (0) * ispiši * #
07
subota
siječanj
2012
Isplati li se danas raditi?Postoji li laka zarada?
Već nekoliko godina na raznim stranicama primjećujem reklame nekakvih knjiga za brzu zaradu.Ne mogavši odoljeti marketinškoj propagandi odlučila sam i otvoriti jednu-i tu me dočekala priča o nekom mladiću koji je za malo vremena zaradio milijun na internetu,kako su oni koji rade,uče i trude se budale.On je odlučio napisati knjigu i prodati je drugima samo zato što želi pomoći,a njemu novci od prodaje ne trebaju.Ima i uvjerljivu priču kako su se današnje najveće tvrtke osnovale upravo u vrijeme recesije koja sada vlada,a on je u svojoj knjizi napisao kako im je to uspjelo.
Priložio je on i niz slika kao dokaz.Naime,on za samo 200 kunića nudi vama tajnu kako ćete zaraditi milijune.
Odlučila sam malo pronjuškati po forumima te vidjela da su ljudi zapravo i pali na tu lažnu priču.Nedavno sam naletila na neke blogove koji vam pokazuju stranice na kojima možete zaraditi klikanjem na razne oglase i ocjenjivanjem članaka.Okušala sam se u tome,no zarada je nevjerojatno mala,stoga se ne upuštajte u to jer ćete uzalud potrošiti dragocjeno vrijeme,a kako kaže onaj novi blesavi film sa Justinom Timberleakom-Vrijeme je novac.
Klikajući na te oglase naletila sam na desetke stranica identičnih stranici onoga gospodina sa početka priče,očito je da ih je on samo preveo.
Time sam definitvno prekrižila mogućnost zarade na internetu na takav način.
Ne kažem ja da taj dotični gospodin zaista i nema tolike novce,ali zaradio ih je prodavajući svoje knjige te varajući malograđanstvo koje u ovoj krizi očajnićki pokušava spojiti kraj s krajem te time daje dragocjenih 200 kuna na knjigu nekoga prevaranta.
Ali ljudi uvijek jednostavno padaju na taj pojam lake zarade.Primjer su zastupnici naše vlade koji su se s lakoćom okoristili za vrijeme privatizacije iza domovinskog rata.Ne samo pripadnici vlade već i sada uspješni vlasnici velikih Hrvatskih tvrtki.
No uživanje u nepravedno zarađenom novcu nije trajalo dugo,jer pravda ipak postoji,pa im sada polako,u recesiji kada tek pravi biznismeni mogu dokazati da su zaista zaslužili sve što imaju,njihove tvrtke propadaju,a mnogi su završili i u zatvoru.Nekima još nije ništa,ali vjerujem da će se i to uskoro promjeniti,koliko god se trudili,kao naprimjer slučaj gospodina Opačka iz Slavonskog Broda koji je nakon neuspješnih malverzacija i dugogodišnje suradnje sa gradonačelnikom izgubio njegovu podršku jer USKOK hara,pa prijetnjama pokušava spasiti svoju tvrtku koj su mu kupili roditelji nakon što su pokrali jednog Njemca i njegovu udovicu.
Nakon svega,mogu vam reći da način lake zarade zapravo ne postoji.Da,moći ćete par godina uživati u plodovima svoga nerada,no uskoro će vam to doći na naplatu,i to trostruko.Znam to iz primjera meni bliske,nekoć veoma uspješne osobe.
No,s druge strane,vidimo mnoštvo radnika koji dobivaju otkaze i kojima se za naporan rad ne isplaćuju plaće pa vi odmah gubite volju.Da,naravno da postoje i takvi slučajevi,no nemojte izgubiti volju zbog toga.Ja sam možda ponekad idealist i vjerujem u happy end,ali i njima će se sigurno vratiti dobro.Zašto to mislim?
Pa,u vrijeme Jugoslavije su se mnogima oduzimali tvrtke i zemljišta.Ljudi su godinama plakali i proklinjali druge zbog izgubljene krvlju stečene imovine.Poznajem neke takve slučajeve.Nedavno sam susrela jednu ženu čijoj su baki i djedu to napravili.Ali sada,istina nakon puno godina,dobila je natrag sve što je njezina obitelj izgubila,i to dvostruko.Da pravda je spora,ali vjerujte,dostižna.
Naprimjer,liječnici koji su završili uistinu težak i naporan fakultet,odricali se svega godinama te rade jako stresan i naporan posao,u vrijeme krize imaju jednake plaće te žive u istim životnim uvjetima kao i prije.
Pošten rad i učenje se isplate,iako se to na prvi pogled ne čini,a laka zarada vas može samo odvesti u propast,ne samo financijski,već i psihički.
komentiraj (0) * ispiši * #
06
petak
siječanj
2012
O Larssonu i Salander,o kavi i sendvičima
Napokon sam na ovim praznicima uspjela pronaći vremena i baciti se na zadnju knjigu Stiega Larssona Kule u zraku,ujedno i završnu knjigu trilogije Millenium.Zainteresirala sam se za ovu seriju ovo ljeto,nakon što sam na puno mjesta nailazila na to vrlo zanimljivo ime prvoga nastavka-Muškarci koji mrze žene.Moram priznati da sam očekivala da je riječ o nekoj knjizi o samopomoći koja će opet raspravljati o vječnom pitanju muško-ženskih odnosa.No kasnije sam shvatila da radnja zapravo uopće nema veze sa naslovom.
Legenda o Larssonu i njegovim uradcima opet je došla u središte pozornosti zbog,kao što i sami znate,lansiranja filma Muškarci koji mrze žene(ili kako ga Amerikanci koji se uvijek moraju izdvajati zovu Girl with the dragon tattoo čime su jedan intrigantan naslov zamjenili potpuno nemaštovitim).Šveđani su prije par godina već snimili taj film,ali budući da Amerikanci žive po filozofiji "Kud jedan Turčin,tud i mali Mujo" ne bi to bili oni kad ne bi upleli svoje komercijalizirane prste.Inače se o ovom filmu priča već godinama jer se pola Hollywooda borilo za ulogu "šarmantne" Lisbeth Salander.
Ne vidim što je toliko zanimljivo u Lisbeth,iako sam istina,dosta slična njoj po stavovima te ne zanimanjima za nekakve društvene forme i glupa pravila pa je možda to razlog.Ali Larsson je oko nje imao vrlo lagan posao.Teže je napraviti normalan lik i opisati sva njegova razmišljanja i dvojbe nego lik osobe koja svaka dva poglavlja izgovori jednu riječ i samo po cijele dane prtlja po laptopu i jede jednu vrstu pizze.
Njezin lik je,po meni,zapravo vrlo jednostavan.Riječ je o genijalnoj hakerici koja voli matematiku,ne vjeruje državnim službama s opravdanim razlogom te šuti prilikom svakog razgovora s njima zato što je nisu htjeli slušati kada je imala nešto za reći te su je strpali na psihijatriju kako bi je se riješili.
Zbog toga što su je toliki ljudi ismijavali te joj nisu vjerovali potpuno je izgubila povjerenje u ljude.
Zna biti nasilna,ali samo kada je u pitanju obrana nje i njezinog teritorija,ili osoba koje su joj drage,što je u potpunosti razumljivo.
Iako odbija razgovore sa ljudima,ipak se trudi biti vrlo pristojna.
Izgubivši povjerenje u ljude također odbija pomoć drugih,jer zbog poljujanog povjerenja sumnja u njihove iskrene namjere,pa tako i pomoć stravstvenog novinara Mikaela Blomkvista.
Sam Larsson je rekao da je zamislio Salanderin lik kao osobu kojoj se apsloutno jebe za društvena pravilna,koja nema povjerenja u druge te Blomkvista kao socijalno uravnoteženu osobu koja će nju i cijelu priču držati u ravnoteži.No kako sve više imamo priliku čitati njegove knjige možemo primjetiti kako je Blomkvist sve osim primjer jedne tipične,normalne osobe.Živi u stanu od 60 m2 sa samo jednom sobom čime pokušava sam sebi dokazati da je jednostavna osoba,što nikako nije.Godinama održava vezu sa udanom kolegicom,za koju nije nimalo emocionalno vezan,već ih samo veže želja za divljim seksom,a za tu vezu zna i njezin suprug.
Zbog toga ga ostavlja supruga i odlazi sa njihovom kćeri,a njega ni najmanje nije briga za to.Pomalo paranoičan,sklon je odjednom pobjeći bez riječi od svega.Neobičnog karaktera te nedefiniran,nije ga briga za tuđe mišljenje te se ničega ne boji.
Mikael Blomkvist zapravo je veća nepoznanica od Lisbeth Salander,potpuno nejasan lik,za razliku od Salander o kojoj se zapravo sve zna.No svoju ekscentričnost prekriva poštivanjem društvenih pravila kada mu to odgovara,prikrivajući pravoga sebe.
Mislim da ga je Larsson pomalo stvarao po uzoru na samoga sebe,ovisnog o kavi i cigaretama,sklonog pisati noćima,neobičnih metoda,pomalo nedostupnog.
Kao što je rekao i Miljenko Ljergović,Larsson voli neobične,žive i frustrirane likove.No mislim da ih on zapravo,kao i svaki pisac,stvara po uzoru na sebe,zapravo ne primjećujući koliko je zanimljive likove stvorio.
Stieg se dokazao kao vrhunski pisac,vješto prikazujući,na prvi pogled,nekoliko nepovezanih radnji koje na kraju povezuje u jedinstvenu cjelinu dokazujući svoju genijalnost.No zamjeram mu što je kroz svoje knjige drugima pokušao nametnuti svoje teorije te prečesto prepričavanje nekih nezanimljivih događaja čije je mjesto u nekom političkom časopisu i zasebnoj knjizi nego u kriminalističkom romanu,pretjerano umarajući svoje čitatelje koje često ne zanimaju tajne nacističke udruge koje su se rojile Švedskom 70-ih godina,iako ga mnogi zapravo hvale zbog toga,no vjerojatno zato što se i sami bave proučavanjem takvih stvari.
Larsson zapravo toliko govori o nacizmu,špijunima,kapitalizmu i desničarskoj stranci da sam se često pitala o čemu je ovdje zapravo riječ i kakve veze te priče imaju s temom.
Prvi dio sage je po meni najzanimljiviji i najnapetiji,dok se u zadnjem dijelu pomalo vidi autorova polagana nezainteresiranost ovom temom te polagani nedostatak maštovitosti.
Koliko i briljantan,njegov književni stil je i iritantan.Mislila sam da sam samo ja primjetila te neke sitnice i da su samo mene živcirale dok nisam vidjela da i većina ostalih čitatelja te mnogi svjetski književnici misle isto.Naprimjer,njegovi likovi uvijek piju kavu i jedu sendvič.Ponekad čak i pojedu pizzu,ali ona obavezno mora biti marke Billy Pan.Jer tko zna,možda je SOA-ina tajni pododjel koji radi po zapovjedima upravnog odjela neupravne referade ureda za financije(nevjerojatno koliko odjela u tvrtkama,novinama i vladi čovjek može izmisliti) za koji nitko ne zna da postoji otrovala svaku drugu vrstu hrane jer im je nebitni ruski špijun tako rekao?
Njegovi likovi svake 2 minute piju kavu.Kad ne znaju o čemu da razgovaraju,ajmo piti kavu.Kada zapnu tijekom istrage,ajmo piti kavu.Kava je očito rješenje za sve.
Vide se i njegovi brojni stereotipi prema istočnim Europljanima-par puta je spomenuo jugoistočne gangstere(on zapravo istočnoeuropljane spominje samo u kontekstu glupih,neobrazovanih,hladnokrvnih ubojica)kao ljude koji izgledaju istočnoeuropski.Kako netko može tako izgledati???
Posebno smiješan mi je bio početni opis Dragana Armanskija kojeg naziva otprilike ovako-bosansko-hrvatski Musliman grčkog podrijetla sa srpskim korijenima.
Pogotovo u trećem dijelu njegovi likove idu Sclusennom,pa skrenu kod Skramenskija,dođu u Kuntagmon,pa obiđu Gontensslman i kod Gontanstana skrenu lijevo.I gdje su onda stigli?U Rumunjsku?Ili u nedaj Bože neku istočno-južno-sjeverno-grčko-katoličko-muslimansko ganstersku zemlju?
Zar mu je cilj napisati u svojim knjigama imena svih Božjih ulica u Stockholmu?
U svakom slučaju,vjerujem da su druga dva nastavka definitivno mogla biti bolje napisana.Drugo nastavak-Djevojka koja se igrala vatrom obiluje sa puno manje napetosti i samo jednim interesantnim likom,no ipak ispravljajući pogrešku prvoga dijela ne dolazi do čestog udaljavanja od glavne radnje i do konačnog zaključka se ne dolazi prenaglo
Treći nastavak je priča za sebe-bez tajni,napetosti,u početku se odmah otkriva sve,često iznoseći puno nezanimljiv i nepotrebnih podataka
Možda je,s obzirom na ovaj uzorak sve lošijih i nezanimljivijih nastavaka ipak najbolje da četvrti nastavak nije napisan.
Mislim da je ova trilogija izazvala toliko pozornosti najviše zbog iznošenja raznih kontroverznih teorija te dokazivanja ljudima da fina,sređena Švedska država nije takva kakvom se čini omogućavajući ljudima da se naslađuju sa imidžem koji je švedska vlada dugo gradila.
komentiraj (0) * ispiši * #
Početak
Mislila sam kao prvi post napisati o kojim temama ću pisatii,no shvatila sam da to nema smisla.Komentirat ću aktualne stvari,informirati vas o raznim događajima i ostalim stvarima te komentirati razne filmove,knjige,osobe,starije događaje.Ukratko,pisat ću o onomu što mi padne na pamet.Neću pisati o sebi i svom apsolutno neinteresantnom životu.Smatram da svojim tekstovima mogu pružiti drugačiji pogled na neke stvari,iako to uvijek neće biti tako.
komentiraj (0) * ispiši * #
